Glavna gradska tržnica omiljeno je mjesto Riječana kojima se lice razvuče u osmijeh pri pomisli na objed još od kraja 19. stoljeća. Pojavila se uz morsku obalu, nedaleko od drvenog mola na kojemu su lokalni ribari iskrcavali ulov i odnosili ga na prodaju u košarama. Ribe, rakovi i školjke isprva su se prodavali na otvorenom, a od 1866. pod krovom, u podignutoj ribarnici. Prema projektu Izidora Vauchniga, ravnatelja riječkoga Tehničkog ureda, uz tu je ribarnicu 1880. započela gradnja dvaju paviljona. Tako su se i prodavači ostalih namirnica našli pod krovom. Sve se dogodilo na terenu nasipavanjem otetom od mora. Arhitekt se služio najsuvremenijim rješenjima svoga doba, koristeći čeličnu rešetkastu konstrukciju i staklo. U ostalim je elementima ostao vjeran prethodnim, historicističkim iskustvima, ukrašavajući fasade reljefnim prikazima voća i povrća. Tri su građevine postale okosnicom nove rezidencijalne četvrti. Ribarnica je, međutim, sve manje udovoljavala higijenskim očekivanjima rastućeg grada, pa je odlučeno izgraditi novu. Posla se prihvatio riječki arhitekt Carlo Pergoli, a radovi su započeli uoči Prvog svjetskog rata. Nakon što je 1914. završena zgrada za skladištenje ribe, radovi na glavnoj građevini protegnuli su se do 1916. Pergoli je u oblikovanju pokazao naklonost bečkoj secesiji. Na to upućuje kamena dekoracija, rad venecijanskog skulptora Urbana Bottassa. Riječ je o kapitelima, četiri fontane u unutrašnjosti ribarnice, te ukrasima na pročelju. Oko stupova i na pročelju Bottasso je poslagao brojan morski životinjski svijet, čineći to tako vješto kao da se odlučio osobno prihvatiti prodavačkog posla. Kameni rakovi, hobotnice, ribe i školjke ostavljaju dojam živih, pozivajući prolaznika da se približi ribarnici, u kojoj će pouzdano naći nešto za svoj stol.