Pravoslavnu crkvu sv. Nikole 1787. godine projektirao je riječki arhitekt I. Hencke po kojem je prozvana ulica koja u osi s Gradskim tornjem spaja šetalište Korzo s rivom. Crkvena vanjština ničim ne odaje konfesionalnu pripadnost, već naprotiv, potpuno slijedi obličja srednjoeuropskoga kasnog baroka. Izgradnju većih vrata propisala je gradska vlast, kako bi se ovdje, prema potrebi, mogli skloniti obalni topovi. Iako je lokacija za gradnju na tadašnjoj obalnoj crti bila regulirana planom riječkoga urbanista i arhitekta A. Gnamba, legenda o izgradnji crkve sv. Nikole govori suprotno. Riječku pravoslavnu zajednicu uglavnom su činili doseljeni Srbi, tradicijski posrednici u trgovačkim vezama Austrije i Turske. Na njihova uporna traženja riječki je guverner jednom u ljutnji odgovorio posebnom "dozvolom gradnje". Stojeći na tadašnjoj morskoj obali ispred Gradskog tornja, uz riječi "tu gradite crkvu", bacio je kamen što je dalje mogao u more. Prema legendi riječki pravoslavci tada prionuše nasipavanju. Sjevernije su uz crkvu, u Adamićevoj ulici, položeni dućani koje je početkom XX. stoljeća u izrazito secesijskom duhu preoblikovao arhitekt B. Slocovich.