Crkva Uznesenja Bl. Djevice Marije smještena je uz rimsku komunikaciju decumanusa, uz istočni rub nekadašnjih gradskih zidina, te u blizini prve luke na Rječini. U 1. stoljeću se na ovom prostoru nalazio javni gradski termalni kompleks, a na njegovom je mjestu podignut novi početkom 4. stoljeća. Arheološkim istraživanjima otkriven je s južne strane crkve prostor hipokausta, šupljeg poda pomoću kojeg se zagrijavao zrak u termama, danas pod temeljima obližnjih građevina. Dio termi je tijekom 5.i 6. stoljeća preuređen u ranokršćanski kultni prostor. Nalazi kasnoantičkih mozaika uz zvonik crkve, te duž njezinog glavnog pročelja, upućuju da se ovdje nalazio forum, gradski trg s monumentalnim javnim građevinama. Nad ulazom u zvonik u narodu zvan „kosi toranj“ poradi vidljivog nagnuća, uklesana je 1377. godina, dok se u dokumentima crkva prvi put spominje tek u 15. stoljeću, od kada se sustavno arhitektonski širi prema istoku i zapadu, da bi od male jednobrodne crkve postala monumentalna barokna trobrodna građevina. Klasicističko pročelje je iz 1842.g. s ugrađenom renesansnom rozetom i baroknim portalom, a kompozicija u zabatu rad je bečkih majstora iz 1890 ih. Najznačajniju obnovu crkve pokreće patricijska obitelj Orlando od 1716. do 1726. godine, a za podizanje nove apside i oltara dovodi majstore iz Ljubljane. Unutrašnjost crkve ukrašena je baroknim skulpturama Jacopa Contiera, Giovannia i Leonarda Paccassia, Pasuale Lazzarinia, Antonia Michelazzia, Sebastiana Petruzzia, i štukaturama Giulia Quario. Oltarne pale su većinom rad ljubljanskog slikara Valentina Metzingera i Ivana Franje Gladića. Kamene nadgrobne ploče izložene uokolo crkve pripadaju članovima bratovština, patricijskih obitelji i svećenika koji su se ukapali u crkvi sve do 1901.g.